Istraživači sa Sveučilišta u Michiganu dali su hrabru izjavu: sva žudnja za pizzom ili sladoledom koja se stalno vraća unatoč vašem osjećaju krivnje i depresije mogu biti znak da imate ovisnost o hrani. A ta ovisnost o hrani nije nešto čemu biste se smijali na samozatajni način pred svojim prijateljima; to je prava bolest koja je jednako loša kao i ovisnost o drogama ili alkoholizam.
Autori nove studije željeli su otkriti koja hrana će najvjerojatnije dovesti do ovisnosti o hrani, bolesti koja doprinosi raširenoj epidemiji pretilosti u SAD-u. U prošlosti su studije pokazale da hrana s visokim sadržajem natrija, šećera ili masti može vjerojatno će izazvati ovisnost o hrani i prejedanje, zbog načina na koji djeluju na sustav nagrađivanja mozga. No, istraživači sa Sveučilišta u Michiganu željeli su kopati dublje i pronaći koja specifična hrana ispunjava kriterije za "ovisnost o tvarima".
Otkrili su da je veća vjerojatnost da će visoko obrađena hrana imati isti učinak na mozak kao teške droge, u usporedbi s neprerađenom hranom poput pšenice, ribe i druge "dosadne" i "zdrave" hrane.
Iskreno govoreći, rezultati studije nisu ništa šokantno čuti. Zapravo, većina znanstvenika već je utvrdila vezu između prerađene hrane pune soli i masti i ovisnosti o hrani. Studija iz 2002. pokazala je da hrana s visokim sadržajem šećera i masti utječe na mozak baš kao što su heroin, opijum ili morfij. Druge snimke mozga (PET skenovi) pokazale su da pretile osobe, poput ovisnika o drogama, imaju manji broj dopaminskih receptora, što znači da će vjerojatnije žudjeti za hranom koja će povećati njihov dopamin (ugljikohidrati, šećeri, masti). Naša tijela su biološki ožičena tako da žele hranu koja je gusta, kalorična i koja nam daje puno energije, ali ako jedemo previše toga, naš mozak može pokvariti i dovesti do ovisnosti.
Na mnogo načina, to je zdrav razum: nikad ne želite pojesti brdo brokule ili mrkve. Želite napuniti lice vrećicom čipsa ili pola litre sladoleda. Zdrave stvari - stvari koje se ne obrađuju, poput lososa ili smeđe riže - jednostavno nemojte to raditi svom mozgu. Možda je to razlog zašto se tako teško boriti protiv epidemije pretilosti. Pokretači pretilosti mogu biti više psihološki nego fizički. Ovisnost je bolest i utječe na psihu i emocije jednako kao i na tjelesnost.
“Pristup 'samo reci ne' ovisnosti o drogama nije baš dobro prošao," piše dr. Mark Hyman, liječnik i autor, na svom blogu. “Neće raditi ni za našu industrijsku ovisnost o hrani. Recite ovisniku o kokainu ili heroinu ili alkoholičaru da 'samo reci ne' nakon prvog šmrkanja, pucnjave ili pića. Nije tako jednostavno. Postoje specifični biološki mehanizmi koji pokreću ovisničko ponašanje.”
Hyman dalje napominje da baš kao što drugi ovisnici ne odlučuju postati ovisni o heroinu ili kokainu, pretili ljudi ne odlučuju biti debeli. Umjesto toga, “ponašanja proizlaze iz primitivnih neurokemijskih centara nagrađivanja u mozgu koji nadjačavaju normalnu snagu volje i nadjačavaju naše uobičajene biološke signale koji kontroliraju glad.”
Tko je kriv? Trebamo li tvrditi da je za to kriva nacija brze hrane, gdje McDonald's vlada na gotovo svakom uglu i autocesti, gdje je jeftina, ukusna nezdrava hrana gurnuta u gotovo svako kućanstvo? Ili bismo trebali kriviti pojedinca što nije dovoljno samosvjestan da izbjegne takav mamac? Možda je za to kriva ekonomija. Osim toga, područja s niskim prihodima poznata su kao "pustinje hrane".
Možda je to malo svega toga, pod utjecajem okolišnih čimbenika i genetskih predispozicija, kao i sklonosti suvremenog svijeta sjedilačkom načinu života pred ekranima. Ali na kraju dana, promjena proizlazi iz pojedinca. Ako mislite da imate ovisnost o hrani i da vam to otežava život, potražite pomoć. Nisi sam.
